Poljoprivredna politika europske unije


Poljoprivreda je od samog osnutka Europske zajednice bila jedna od glavnih tema kao i jedna od glavnih točaka Rimskih ugovora 1957. godine. Takav naglasak na poljoprivredu stavljen je zbog sjećanja na nestašice hrane i poljoprivrednih zaliha u Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Rimski ugovori definirali su osnovne točke Zajedničke poljoprivredne politike (Common agricultural policy - CAP). Načela CAP-a uobličena su na Konferenciji u Stresi 1958. godine. Dvije godine poslije, mehanizme CAP-a prihvatilo je šest zemalja osnivačica Europske zajednice. CAP se počeo primjenjivati 1962. godine.

Ciljevi i temeljna načela
Pravna su osnova za poljoprivrednu politiku članci 38 do 44 Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Amsterdamskim ugovorom poništeni su članci 44, 45 i 47 jer su zastarjeli. CAP se sastoji od skupine pravila i mehanizama koji reguliraju proizvodnju, prodaju i plasiranje poljoprivrednih proizvoda u Europskoj uniji, uz poseban naglasak na razvoj seoskih područja. Zajednička poljoprivredna politika je jedno od najvažnijih područja djelovanja i koncentracije sredstava kojima raspolaže Europska unija. Takav položaj poljoprivreda ne zauzima samo zato što na nju otpada 50 % proračuna EU, broja ljudi i područja koje obuhvaća, nego i zbog simbolične važnosti i prijenosa suvereniteta u tom području, s nacionalnog na viši europski stupanj. Važnost CAP-a ogleda se i u velikoj povezanosti s reguliranjem jedinstvenog tržišta i Europske monetarne unije - dvaju ključnih temelja za provedbu plana europske integracije. Ciljevi CAP-a definirani su premačlanku 39 Ugovora o funkcioniranju Europske unije:
  • Podizanje poljoprivredne produktivnosti promicanjem tehničkog napretka, racionalnog razvoja poljoprivredne proizvodnje i optimalnog korištenja proizvodnih faktora, posebno radne snage.
  • Osiguravanje životnog standarda za poljoprivrednu populaciju, osobito podizanje primanja osoba koje se osobno bave poljoprivredom.
  • Stabilizacija tržišta.
  • Sigurnost opskrbe tržišta.
  • Osiguranje poljoprivrednih proizvoda za potrošače po razumnim cijenama.
Kako bi se ostvarivanje postavljenih ciljeva omogućilo, članak 40 Ugovora o funkcioniranju Europske unije predviđa osnivanje Zajedničkih organizacijskih tržišta (CMO), koji ovisno o proizvodima, mogu biti u obliku:
  • zajedničkih pravila o konkurenciji,
  • obavezne koordinacije nacionalnih tržišnih organizacija i
  • europske tržišne organizacije.
Od šest proizvoda za koje su početkom 1960-ih godina bile uspostavljene, CMO danas obuhvaća gotovo sve poljoprivredne proizvode ili grupe proizvoda, osim krumpira, meda i nekih alkoholnih pića. Time su postavljeni osnovni instrumenti zajedničkog tržišta poljoprivrednih proizvoda, koji uklanjaju prepreke u unutarnjoj trgovini i održavaju zajedničku carinsku barijeru prema trećim zemljama.
Tri su načela (definirana još 1962.), na kojima se temelji Zajednička poljoprivredna politika:
  1. Jedinstveno tržište koje ima dva značenja:
    • primjenu (na poljoprivredne prozvode) pravila o slobodnom prometu robe između država članica i
    • određivanje zajedničkih cijena i pomoći, bez obzira na sjedište ekonomskog subjekta. Korektna primjena tog načela zahtijeva zajedničko reguliranje cijena, isplaćivanja pomoći i pravila konkurencije, harmonizaciju propisa o zdravstvenom osiguranju i administrativnim postupcima kao i zajedničku vanjskotrgovinsku politiku;
  2. Prioritetnost Unije. Tim načelom osiguravaju se aktivnosti na dva stupnja:
    • davanje prioriteta poljoprivrednim proizvodima iz Unije pred uvoznim proizvodima i
    • zaštitom unutarnjeg tržišta od poremećaja izazvanih nekontroliranim uvozom poljoprivrednih proizvoda s niskim cijenama, kao i od poremećaja na svjetskom tržištu.
  3. Financijska solidarnost. Troškovi koji proizlaze iz primjene Zajedničke poljoprivredne politike moraju biti podijeljeni među svim zemljama članicama, bez obzira na njihov nacionalni interes.